Nekoliko tjedana prije ove zagrebačke polemike, stao sam pred osječkom katedralom, zatečen dvojicom uličnih svirača kako „Zeku i potočić“ ispucavaju na melodiju „Čavoglava“. Nisam ni stigao razabrati rugaju li se Thompsonu ili mu daju omaž, ali scena me podsjetila na raspravu koja se ovih dana valja Zagrebom.

Jer kad Mislav Herman pita Tomaševića vjeruje li doista da bi Thompson na hipodromu pjevao dječju verziju umjesto „Čavoglava“, pitanje je zapravo dublje: misli li gradonačelnik da je itko dovoljno naivan da povjeruje u tu konstrukciju?

Zagrebačka većina tvrdi kako je koncert na hipodromu bio okidač radikalizacije, čak ustašizacije društva. No ako je to točno, onda ispada da je upravo gradonačelnik taj koji je — jedini na svijetu — mogao spriječiti to navodno zlo. Jednim klikom. Pa ga je svejedno dopustio. I ne samo taj: u istom je razdoblju potpisao i koncert u Areni 27. prosinca. Tek nakon izbora, Tomašević naglo otkriva opasnosti Thompsonova repertoara i prijeti da 28. prosinca „koncerta neće biti“.

Tu argumentacija potpuno puca. Ako smatra da „Čavoglave“ nanose toliku društvenu štetu, zašto je koncert dopušten u subotu, a zabranjen u nedjelju? Ako je riječ o apokaliptičnoj prijetnji, zar ne bi trebao zabraniti i prvi termin — makar platio odštetu?

Idući je problem još ozbiljniji. Gradonačelnik tvrdi da preuzima ulogu zaštitnika Ustava, što bi bilo fascinantno da to nije posao drugih institucija države. Kada lokalni šerifi kreću prekrajati zakonske granice po vlastitom nahođenju, to nikada ne završi dobro. A tu je i onaj efekt zabrane koji uvijek radi isto: ne gasi, nego potiče. Ako išta, Tomašević je od tinjajuće lozinke „Za dom spremni“ napravio političku petardu.

Bio sam među prvima koji su upozorili da će mu se zabrana u Areni obiti o glavu. I dalje mislim isto. Ako se odluka pretvori u presedan, sljedeće ćemo gledati — ne Thompsonov koncert, nego Thompsonov prosvjed. Na trgu. S desecima tisuća ljudi kojima je upravo gradonačelnik dao povod, platformu i, ironijom sudbine, moralni narativ.

Ovo nema veze s ustašizacijom društva. Ima veze s lošim političkim procjenama i još lošijim alatima kojima ih pokušava ispraviti. Zabrane nikada nisu gasile loše ideje. Samo su ih pretvarale u vatru koja se više ne da kontrolirati. I upravo to dolazi Zagrebu — ne povratak NDH, nego povratak lekcije koju smo, navodno, naučili: da se sloboda govora ne spašava zabranama, nego zdravim razumom.