Sve se na kraju svodi na jedno jedino, ključno pitanje za Ranka Britvića: koji se to zločin 17. studenog dogodio nad vukovarskim Srbima zbog kojeg bi on, uoči Kolone sjećanja, imao moralno ili političko opravdanje bacati vijenac u Dunav?

Ako odgovor ne postoji — a povijesne činjenice ga naprosto ne nude — onda je teško osporiti izjavu ministra Ivana Anušića, koji je te večeri ispred vukovarske bolnice jasno poručio da se takav vijenac mogao odnositi jedino na “vojvodu” Šoškočanina. I tu doslovno nestaje svaki prostor za relativizaciju.

Sve ostalo samo potvrđuje ono što se već danima nazire: da se iza tog performansa krije pokušaj izjednačavanja krivnje, ili čak politički opasan pokušaj stvaranja “razumijevanja” za masovne zločine počinjene nakon sloma obrane grada.

Kad Britvić tvrdi da na njihovim majicama piše “hrvatski branitelji i antifašisti”, to se jednostavno ne poklapa sa službenim nazivljem grupe koja sama sebe naziva veteranima, a ne braniteljima — riječ koja im, očito, ne sjeda najbolje.

Ova epizoda nije tek spor oko protokola. To je test granica političkog cinizma na mjestu gdje su granice posljednje što bi se smjelo dirati.