Odgovor kroz smijeh, odmah u glavu: Naravno da Srbi u Hrvatskoj imaju pravo biti nacionalisti — ali hrvatski nacionalisti. Baš poput Predraga Mišića, hrvatskog branitelja kojem je ovih dana usred Sabora Dragan Jeckov odricao pravo na vlastito srpstvo, samo zato što je kad je gorjelo branio Hrvatsku. Mišić ima jednu “pogrešku”: njegovo srpstvo nije upakirano u Pupovčev celofan.

A onda pitanje koje se ovih dana teatralno baca kroz medije: “Što Srbi smiju raditi u studenom? Smiju li uopće disati?” Dobra fora, naravno, ali odgovor je vrlo jednostavan — skandalozna izložba kakva je podvaljena Hrvatima i hrvatskim Srbima ne bi se trebala održati NITI JEDAN DAN u godini.

Jer, netko je htio da javnost povjeruje kako je posve normalno da baš usred Zagreba, tik pred Kolonu sjećanja, zablista retrospektiva Dejana Medakovića — čovjeka koji nije pucao, ali jest intelektualno pomagao onima koji jesu. Jedan od ideologa SANU, jedan od autora Memoranduma, predsjednik Srpske akademije nauka u vrijeme Miloševića. I sve to upravo onih dana kada Hrvatska još jednom ukapa posmrtne ostatke vukovarskih branitelja.

Tko je taj politički čarobnjak koji je pomislio da je ovo dobra ideja?

Pupovčeva “naivnost” i legat koji nije zbirka slika

Pupovac sada glumi čuđenje. Kaže — “pa to je legat, zbirka, kulturna ostavština”. Kao da je Medakovićev najveći trag u povijesti nekoliko slika i knjiga, a ne politička podrška projektu koji je razorio hrvatske živote, gradove i budućnost. Memorandum SANU nije fusnota — on je temelj kasnijih ratova.

Medaković je bio čovjek koji je branio Radovana Karadžića, čovjek koji je potpisao dokument kojim se SANU pere od vlastitih disidenata koji su se pobunili protiv zločina u Vukovaru. On je jedan od 16 — a to, gospodine Pupovac, jest legat.

Ako ćemo tako, zašto onda Pupovac ne predloži retrospektivu Mile Budaka na Terazijama? I to je – kulturna ostavština, zar ne?

A Markovina, kao iz rukavca, pita: “Pa zašto Srbi ne bi smjeli biti nacionalisti u Hrvatskoj?”
Naravno da smiju — ali hrvatski nacionalisti, kao Predrag Mišić, a ne nacionalisti čiji se emocionalni i politički horizonti protežu do Terazija i Gazimestana.

Loša namjera ili loš tajming?

Nije valjda itko pomislio da će se legat čovjeka iz SANU-a moći sakriti od javnosti?
Da se Bad Blue Boysi nisu pojavili, u Pupovčevu zamku upali bi kao od šale i gradski i saborski dužnosnici, posebno oni iz Možemo!, koji su bez provjere pojurili pokazati “širinu”. Da nije tužno, bilo bi koreografski savršeno.

Desni portali su dan ranije već jasno napisali o kome se radi.
BBB su, paradoksalno, u zadnji tren spasili političku elitu od vlastite sramote.

Što Pupovac zapravo poručuje Plenkoviću?

To je ipak ključno pitanje. Pupovac sve glasnije poručuje da je nezadovoljan.
Nije mu dovoljno desetke milijuna eura koje dobiva za “očuvanje identiteta” hrvatskih Srba, a koji se već godinama prelijevaju u dnevnopolitičke borbe.

“Ako Hrvatska nastavi ovim putem, neće imati budućnost kao što je nije imala ni NDH”, poručuje Pupovac. A onda, bez previše šifriranja, dodaje da je spreman sudjelovati u novoj većini. Je li to pritisak? Ucjena? Reket? Upozorenje? Možda — sve od navedenoga.

A onda se još pojavljuje fantomska veteranska udruga koja tvrdi da su “Srbi u Hrvatskoj kao crnci u vrijeme Martina Luthera Kinga”.

Treba li iz toga zaključiti da je Pupovac — King?

Najgore je što sam Pupovac zna da na dan prije Kolone sjećanja ne može navesti niti jedan masovni zločin nad Srbima. Jer ga — naprosto — nije bilo. Ali poruka je jasna: provocirati, izjednačavati, relativizirati.

A pitanje svih pitanja ostaje isto

Tko god jednom odgovori na njega bez mržnje i bez prolijevanja krvi — zauvijek je riješio hrvatsko-srpsko pitanje:

Kako biti Srbin u Hrvatskoj, a ne biti instrument tuđih politika protiv Hrvatske?

Predrag Mišić je dao jedan mogući odgovor.
Pupovac — sasvim drugi.