Naizgled bezazlen citat, onaj famozni “Fašisti budućnosti će sebe nazivati antifašistima”, godinama putuje bez putovnice, pripisuje se svakome tko dobro zvuči – od Churchilla do babe Vange. Nije ni važno tko ga je prvi izustio. Važno je da se, htjeli mi to priznati ili ne, ostvaruje pred našim očima. I to u Europi koja se voli praviti da je iznad povijesti, iznad manipulacija, iznad ideoloških magli. Pa ipak – Šljivančanin je rušio Vukovar pod petokrakom vičući “Smrt fašizmu!”, Putin ruši Ukrajinu pod parolom denacifikacije, ruska propaganda svaki dan bubnja o “fašističkom Zapadu”, a istim rječnikom prošle su nedjelje marširali i u hrvatskim gradovima.

“Ili si antifašist ili si fašist!” – oprezno strukturirana glupost, izgovorena kao ultimativna istina. Jedna polurečenica dovoljna da pokopa svaku raspravu, svaku nijansu, svako pitanje. Jer tko bi se usudio biti – protiv antifašizma? Tko bi se usudio reći da je pojam kompromitiran, zloupotrebljen, degradiran? Oni koji to pokušaju proglašeni su… pogađate: fašistima.

Ne vide – ili ne žele vidjeti – da logika koju serviraju ima rupu veliku kao Ajzenštajnovo stubište. Ili kao staklena kugla iz Građanina Kanea, koja se raspada čim je dotakneš. Pojam koji je nekoć bio zaštitni refleks, moralni instinkt, danas je politička batina. Etiketa. Propusnica za ideološke obračune.

Nitko normalan ne spori – u svoje vrijeme, protiv pravog fašizma, antifašizam je bio prirodna reakcija na smrt. Ali današnji “antifašizam”? Ah, to je već druga priča. Ime koje danas nose mnogi, a razumiju rijetki.

Ni Winston Churchill, ni Franklin Delano Roosevelt, ni Charles de Gaulle nikad se tako nisu nazivali. Ne zato što nisu bili protiv fašizma, nego zato što su vrlo dobro znali tko je “vlasnik” te etikete. Zvali su se ono što jesu – branitelji vlastitih nacija. A pojam antifašizma prepustili su Staljinu, čiji je režim pod tim imenom provodio crveni teror, čistke i nebrojene zločine. Na Zapadu su taj termin koristili isključivo oni koji su se hranili komunističkom mitologijom.

Kad se već nije odustalo od te etikete 1945., pristojno je bilo odustati 1961. – kad je podignut “Antifašistički obrambeni zid”, boljim imenom Berlinski zid. Ako ni tad – onda barem 1989., kad se zid srušio, a komunistički projekt pokazao svoje pravo lice: distopiju koja se može održavati samo zločinom. Tko danas ponavlja bajku o “pravom komunizmu”, ili se pravi lud ili računa na publiku bez pamćenja.

I zato, vratimo se našem citatu – jer, gle čuda, opet se ostvario. Šljivančanin, Putin, ruska propaganda… i prošlonedjeljni “Marš na Zagreb”.

Debakl. Ne brojčani, nego vizualni. Ideološki. Simbolički.
Anarhosindikalizam, paleokomunizam, arhifašizam, jugounitarizam – kao da je netko otpakirao ladicu agitpropa iz 1974. i odlučio sve zalijepiti na jedan transparent. “Turisti u Hrvatskoj nisu sigurni”. “Komunistička revolucija – blokirajmo sve!”. “Fašizam i kapitalizam idu ruku pod ruku”. “Balkanska federacija bez država i nacija”. “Jedan jezik, jedna borba”.

Te parole nisu iznimke – one su srce manifestacije. Dominantna poruka. Upečatljivi potpis. Kad se jednom maknu normalni ljudi – njihovi susjedi, naši prijatelji – ostaje kostur prosvjeda: ideološki recikliran, nenadjebivo anakron, i, što je najgore, potpuno iskren u svojoj namjeri.

A ti “normalni ljudi”, zabrinuti za društvo, ukrcali su se u antifašistički zrakoplov. Samo što im nitko nije rekao da je u kokpitu već došlo do otmice, da pilot više nije pilot, i da se avion ne spušta ni u Rim ni u Pariz – nego na Kubu. Ili u Caracas.

Neki su, doduše, i sami rekli vozaču autobusa: “Za Beograd, molim!” Ne Hrstićevim, nego Krstićevim smjerom.

Tako ostaje samo jedno pitanje – je li ovo bio prosvjed protiv fašizma?
Ili prosvjed onih koji već mjesecima gledaju preko srpske ograde, čekajući svoj trenutak, sanjajući vlastiti udar na “režim”?

Htjeli bi da se Hrvatska trese kao Srbija.

Neće moći ove noći.