Zaboravljena imena koja nitko ne izgovara

Aleksandra Zec je, kao i svako drugo hrvatsko dijete ubijeno u ratu, zaslužila istinu, pijetet i jasno imenovanje zločina. No dok se o njoj vode javne i političke rasprave, 402 ubijenih dječaka i djevojčica ostaje u potpunom mraku. Njihova imena rijetko izlaze iz arhiva, a mnoga nikada nisu ni ušla u svijest šire javnosti.

Koliko ih je stvarno bilo? Ni danas ne znamo točan broj. Ono što znamo jest da je samo u Slavonskom Brodu, tijekom 1992., ubijeno 27 djece — i gotovo nitko ne može nabrojati barem troje.

Tihi grobovi pred kojima nitko ne pali svijeće

Ta djeca, raspeta između agresorske paljbe i zaborava, postala su nevidljiva u prostoru u kojem bi trebala biti najvidljivija — prostoru javnog sjećanja. I 12-godišnja Aleksandra bila bi samo još jedna zaboravljena među stotinama da je nisu ubili „naši“ umjesto „njihovi“ i da hrvatsko pravosuđe nije svojim propustima dopustilo da počinitelji, unatoč priznanju, odu iz sudnice kao slobodni ljudi.

To je rana koja ne smije zacijeliti šutnjom. Jer ti ljudi na slobodi bili su stvarna opasnost za svakog građanina Republike Hrvatske.

Pijetet prema jednima, tišina prema drugima

Dok se Aleksandrino ime danas koristi kao simbol, po imenima većine od 402 ubijene djece nikada se ništa neće zvati. Nema ulice, nema parka, nema spomen-ploče. Njihova tragedija ostaje iza vela tišine, kao da je manje vrijedna jer je — politički neupotrebljiva.

Zašto i oni ne bi dobili svoje ulice? Zašto se njihovim roditeljima ne daje isti prostor tuge i dostojanstva kao onima čija tragedija postaje javna tema?

Opasna politizacija tuđe tragedije

Jasno je na što je ciljao Milanović kada je upozorio da institucionaliziranje lika Aleksandre Zec nije samo čin pijeteta. U hrvatskom političkom prostoru taj čin postaje još jedna ciglica u gradnji “antispomenika” Tuđmanovu razdoblju, još jedan pokušaj nametanja narativa o „Weimarskoj Hrvatskoj“, još jedan pokušaj da se stvori domaća verzija Anne Frank — ali s jasnom porukom kolektivne krivnje upućenom Hrvatima.

To nikako ne znači da se zločin nad Aleksandrom smije zaboraviti. Ne smije — i ne može. No jednako tako ne smije se dopustiti da se njezina smrt koristi za političke obračune, ali ni za prekrivanje tragedija stotina druge djece koja su umrla jer je Hrvatska bila napadnuta.

Nepriznata tragedija: 402 sudbine bez ploče i bez ulice

Ako hrvatsko društvo želi biti istinoljubivo, onda mora biti jednako istinoljubivo prema svim žrtvama. Jer pravo pitanje nije tko zaslužuje spomen. Svi zaslužuju.

Pravo pitanje glasi:
kada će hrvatska djeca ubijena zato što su bila Hrvati dobiti jednako mjesto u javnoj memoriji kao Aleksandra Zec?

Tek tada će ova zemlja moći reći da je njezin pijetet — iskren, a ne selektivan.