Tehnološka kultura modernog doba donosi veliki paradoks: sredstva koja koristimo da bismo pobjegli od vlastite prolaznosti često samo ubrzavaju njen ritam.
Umjesto da nas približe osjećaju trajnosti, digitalni svjetovi nerijetko dodatno naglašavaju prolaznost naše misli, riječi i djela gube se u vrtlogu trenutnih senzacija. No, pisanje i čitanje ostaju oslonci koji usporavaju vrijeme, dopuštajući nam da promislimo o vlastitom postojanju i vječnosti.
Nestanak tradicionalnog novinarstva
Bila su to vremena kad je dnevno novinarstvo imalo dušu. Pisati za jedan dan, svjestan da ćeš sutra krenuti ispočetka, bila je strast i izazov, koji su mnogi shvaćali tek kad su osjetili "smrtonosnu privlačnost" te profesije. Novine, u onom klasičnom obliku, danas su gotovo iščezle. Život novinarskog teksta u digitalnom dobu skratio se na nekoliko minuta dok ga ne istisnu novi naslovi.
I nije problem u brzini. Brzina je uvijek bila dio novinarstva. Problem leži u površnosti i dominaciji banalnog. Utrka za klikovima izbrisala je granicu između ozbiljnog, analitičkog pisanja i senzacionalističkog senzacionalizma. Klikovi diktiraju vrijednost, a vrijednost se sve češće gubi u trivijalnosti.
Pisanje u vremenu prolaznosti
Nekada je postojala utjeha znali ste da vaš tekst, otisnut na papiru, ostaje u arhivima. Danas je napisano u virtualnom prostoru poput pisanja po zraku. Tekst nestaje u rotatorima portala, pregažen nebrojenim drugim sadržajima. Svjesnost o toj prolaznosti dovodi u pitanje smisao pisanja. Što ostaje kad sve što napišemo biva zatrpano u nepreglednom otpadu internetskog "svega i svačega"
Potraga za trajnim vrijednostima
No, usprkos svemu, pisanje ima smisla za one kojima je ono više od posla, za one kojima je pisanje sudbina. Upravo pisci, filozofi i mislioci čuvaju zrno mudrosti koje je čovječanstvo naslijedilo kroz stoljeća. Knjige, ideje i misli i dalje će biti skriveno blago za buduće naraštaje, bez obzira na to koliko ga prekrilo virtualno smeće trivijalnosti.
Ljudi budućnosti morat će biti poput arheologa duha pretraživati goleme digitalne arhive kako bi pronašli dragocjena djela i misli zatrpane pod naslagama nevažnih informacija. Jer za sto godina, teško je povjerovati da će itko brinuti o haljinama s crvenog tepiha ili viralnim incidentima.
Usporavanje vremena kroz pisanje
U svijetu koji teži brzini, pisanje i čitanje ostaju otporni na prolaznost. Oni koji pišu i oni koji čitaju postaju čuvari duha i smisla, održavajući kontakt s vremenom kad su misli i ideje mijenjale svijet. Pisanje nas podsjeća da, unatoč svemu, vrijednosti koje ostaju nisu one prolazne, već one koje traže vrijeme vrijeme za čitanje, razmišljanje i promišljanje.