Kad se glazba počne mjeriti po političkim metrom, onda više ne govorimo o kulturi nego o ideologiji. A upravo se to događa u Zagrebu, gdje je gradonačelnik Tomislav Tomašević odlučio preuzeti ulogu moralnog arbitra i kulturnog cenzora.

Njegova najava da će Grad Zagreb zabraniti nastupe izvođačima ako se na koncertima čuje ustaški pozdrav zvuči ozbiljno, ali u praksi – cilja na samo jedno ime: Marka Perkovića Thompsona. Nije to prvi put da se Thompsonov koncert pretvara u političku temu. I ne, ne radi se ovdje o ustavu, zakonima ni presudama – jer sve to je već riješeno. Radi se o percepciji. O političkom poenu. O tome da je Thompson, kakav god bio, savršen “neprijatelj” za ljevicu koja i dalje živi u refleksu ideoloških bitaka iz prošlog stoljeća.

Thompsonove pjesme nisu nastale na stadionima ni u stranačkim dvoranama, nego na prvim crtama Domovinskog rata. “Bojna Čavoglave”, pjesma koja i danas dijeli javnost, napisana je u trenutku kad se Hrvatska doslovno branila. Za tisuće branitelja i njihovih obitelji to nije ideologija, nego sjećanje. I kad se s pozornice pjeva o Domovini, vjeri i žrtvi, to nije poziv na mržnju – to je dio nacionalnog identiteta.

Tomašević, međutim, ne čuje pjesmu. On čuje politiku. Umjesto da gradonačelnik bude domaćin kulture, on se pretvara u njenog portira koji odlučuje tko smije, a tko ne smije na pozornicu. To više nije pitanje “ustaškog pozdrava”, nego pitanje tko ima pravo odlučivati što se uopće smije pjevati u glavnom gradu Hrvatske.

Ironično, sudovi su već odavno rekli svoje – izvođenje “Bojne Čavoglave” nije protuzakonito. No, gradonačelnik bi rado bio iznad suda. Dok se poziva na Ustav i antifašizam, zapravo proizvodi novu vrstu zabrane – onu kulturnu, meku, ali učinkovitu. Jer nije stvar u jednoj pjesmi, nego u poruci: ako nisi po našoj mjeri, ne moraš ni nastupati.

U zemlji u kojoj se sloboda izražavanja često spominje samo kad odgovara vlasti, ova odluka pokazuje koliko je ta sloboda zapravo krhka. Thompson, sviđao se nekome ili ne, ima pravo pjevati. Publika ima pravo birati hoće li doći. A političari bi trebali imati dovoljno povjerenja u građane da sami odluče što žele slušati.

Kad umjetnost postane taoc ideologije, a koncert političko bojno polje, onda više nitko ne sluša glazbu. Slušamo samo eho – eho podjela koje se u Hrvatskoj, izgleda, nikada ne gase.