Prosvjednici su ignorirali ekstremizam, a Crkva je ignorirala vlastitu sestru – dvije šutnje, isti motiv. Crkva se sklonila u liturgijsku udobnost, prosvjednici u vlastitu samodopadnost – žrtvu su ostavili između.
U Zagrebu je brutalno napadnuta časna sestra Marija Zrno — žena u habitu, redovnica, vjernica, osoba koja nikome nije prijetila, koja je živjela tiho i predano. Prema policijskim navodima, napao ju je afganistanski fundamentalist, navodno uz religijski usklik.
I dok se ona bori za oporavak, Hrvatska se bori s nečim još opasnijim: kolektivnom nijemošću.
Istoga vikenda, na trgovima Rijeke i Zagreba održani su prosvjedi Ujedinjeni protiv fašizma. Transparenti puni poruka protiv mržnje, govornici puni strasti protiv netolerancije, masa puna pravde.
Ali — ni slova, ni slogana, ni šapata o napadu na redovnicu. Na očiglednu, brutalnu manifestaciju ekstremizma.
To nije previd. To je izbor.
Jer ako se zaista borimo protiv fašizma, a fašizam je, između ostalog, ideološki ekstremizam, rasistička mržnja i religijski fanatizam — kako je moguće da se ovaj slučaj ne smatra relevantnim? Zašto se ta žrtva ne uklapa u koreografiju građanske bune?
Je li problem što je žrtva — časna sestra?
S druge strane, Crkva je pokazala nešto što se ne može nazvati samo šutnjom. To je bila institucionalna gluhoća.
Prvi je dan Došašća, crkve pune, oltari blistaju. Nadbiskup Dražen Kutleša predvodi mise, svećenici drže propovijedi, orgulje sviraju.
I opet: ničega.
Ni riječ o sestri Mariji, ni poziva na molitvu, ni osude, ni empatije.
Kaptolski glasnogovornici — tišina.
Hrvatska biskupska konferencija — tišina.
Veliki mediji — jedva notica, bez dublje analize.
Prosvjedi — selektivna indignacija.
Sve zajedno čini gustu maglu u kojoj se – prikladno – gubi jedna žrtva.
O čemu se zapravo radi? O jednostavnoj, neugodnoj činjenici:
društvo ne reagira na nasilje jednako.
Reagira kada se uklapa u ideološki narativ. Prešuti kada narušava udobnu sliku vlastite moralne nadmoći.
Prosvjedi su mogli biti snažniji, autentičniji, moralno ozbiljniji. Mogli su pokazati da je svaka žrtva ekstremizma jednako vrijedna.
Crkva je mogla biti glas koja podiže moralnu letvicu, a ne institucija koja se skriva iza liturgijskog kalendara.
Da, ova dva događaja izgledaju kao da nemaju veze.
Ali zapravo govore o istome:
o tome tko ima pravo biti žrtva, a tko ne. I tko smije biti spomenut, a tko mora biti prešućen.
