Takva praksa, koja ignorira zakonske promjene, otvara pitanje ne samo korektnosti prema radnicima, već i razloga zbog kojih su mnoga radna mjesta u Hrvatskoj trajno nepopunjena.

Primjerice, trgovački lanac Spar traži desetero prodavača i prodavačica u Koprivnici nudeći im bruto plaću od 840 eura. Slične ponude dolaze i od poduzeća koja traže vozače dostavnih vozila, dostavljače elektroničke robe te trgovačke radnike. Riječ je o poslovima koji su često zahtjevni, uključuju duga radna vremena, prekovremene sate koji se nerijetko ne plaćaju, a odgovornost za posao daleko nadilazi ponuđenu naknadu.

Postavlja se pitanje zašto poslodavci još uvijek koriste zastarjele uvjete u svojim natječajima Je li riječ o neinformiranosti, namjernom ignoriranju zakonskih izmjena ili o pokušaju zadržavanja što nižih troškova na račun radnika Bez obzira na razlog, ovakav odnos prema radnicima dodatno naglašava duboki jaz između onoga što radnici nude svoju stručnost, rad i vrijeme i onoga što poslodavci pružaju zauzvrat.

U takvom okruženju, nije čudo da mladi masovno odlaze u zapadne zemlje. Oni nisu spremni raditi za minimalne plaće koje jedva pokrivaju osnovne troškove života, a pogotovo ne za poslodavce koji ne cijene njihov trud i rad. Zahtjevi koji uključuju prekovremeni rad, često i fizički zahtjevne zadatke, uz minimalac koji ne prati rast troškova života, jasno šalju poruku radnicima vaš trud vrijedi najmanje moguće.

Poslodavci koji žele popuniti svoja radna mjesta moraju preispitati svoje prioritete. Umjesto da nude uvjete na rubu izrabljivanja, trebali bi ulagati u dostojne plaće i bolje radne uvjete. Jer, čak i strani radnici, koji se sve češće zapošljavaju u Hrvatskoj, znaju kolika je minimalna plaća i što znači dostojanstvo na radnom mjestu.

Dok se ovakva praksa ne promijeni, Hrvatska će i dalje gledati kako mladi odlaze tamo gdje njihov rad vrijedi više ne samo u novcu, već i u poštovanju.