Takva praksa, koja ignorira zakonske promjene, otvara pitanje ne samo korektnosti prema radnicima, već i razloga zbog kojih su mnoga radna mjesta u Hrvatskoj trajno nepopunjena.

Primjerice, trgovački lanac Spar traži desetero prodavača i prodavačica u Koprivnici nudeći im bruto plaću od 840 eura. Slične ponude dolaze i od poduzeća koja traže vozače dostavnih vozila, dostavljače elektroničke robe te trgovačke radnike. Riječ je o poslovima koji su često zahtjevni, uključuju duga radna vremena, prekovremene sate koji se nerijetko ne plaćaju, a odgovornost za posao daleko nadilazi ponuđenu naknadu.

Postavlja se pitanje zašto poslodavci još uvijek koriste zastarjele uvjete u svojim natječajima? Je li riječ o neinformiranosti, namjernom ignoriranju zakonskih izmjena ili o pokušaju zadržavanja što nižih troškova na račun radnika? Bez obzira na razlog, ovakav odnos prema radnicima dodatno naglašava duboki jaz između onoga što radnici nude ? svoju stručnost, rad i vrijeme ? i onoga što poslodavci pružaju zauzvrat.

U takvom okruženju, nije čudo da mladi masovno odlaze u zapadne zemlje. Oni nisu spremni raditi za minimalne plaće koje jedva pokrivaju osnovne troškove života, a pogotovo ne za poslodavce koji ne cijene njihov trud i rad. Zahtjevi koji uključuju prekovremeni rad, često i fizički zahtjevne zadatke, uz minimalac koji ne prati rast troškova života, jasno šalju poruku radnicima ? vaš trud vrijedi najmanje moguće.

Poslodavci koji žele popuniti svoja radna mjesta moraju preispitati svoje prioritete. Umjesto da nude uvjete na rubu izrabljivanja, trebali bi ulagati u dostojne plaće i bolje radne uvjete. Jer, čak i strani radnici, koji se sve češće zapošljavaju u Hrvatskoj, znaju kolika je minimalna plaća i što znači dostojanstvo na radnom mjestu.

Dok se ovakva praksa ne promijeni, Hrvatska će i dalje gledati kako mladi odlaze tamo gdje njihov rad vrijedi više ? ne samo u novcu, već i u poštovanju.