Postoje sjednice Gradskog odbora koje služe donošenju političkih odluka.

Postoje sjednice koje služe pripremi izbora.

A postoje i sjednice čija je svrha poslati poruku.

Sjednica Gradskog odbora HDZ-a Vinkovci održana nakon izlaska Katarine Vučić iz stranke pripada upravo toj trećoj kategoriji.

Teško je prisjetiti se kada je jedna ostavka zamjenice gradonačelnika izazvala tako brzu, koordiniranu i gotovo vojnički usklađenu reakciju cijelog stranačkog vrha.

Za stolom nisu sjedili samo gradski dužnosnici.

Na sjednicu dolazi i predsjednik Županijskog odbora HDZ-a i vukovarsko-srijemski župan Ivan Bosančić.

Slučajno?

Možda.

Politički znakovito?

Svakako.

Jer nije riječ o običnoj članici stranke.

Riječ je o osobi koju je upravo HDZ godinama predstavljao kao jednu od svojih najkompetentnijih kadrova.

Pročelnica.

Voditeljica europskih projekata.

Kandidatkinja za zamjenicu gradonačelnika.

Zamjenica gradonačelnika.

Članica najužeg političkog kruga.

I onda se događa nešto što hrvatska politika viđa desetljećima.

Dok šutite, stručni ste.

Kad progovorite, više niste.

Nakon toga slijedi ono što je možda bilo zanimljivije od same sjednice.

Ne zbog različitih mišljenja.

Nego zato što ih gotovo nije bilo.

Josip Romić kaže:

"Katarina je odlučila krenuti drugim političkim putem. Njezina priča o malverzacijama i istragama EPPO-a ista je ona neutemeljena priča naših političkih oponenata..."

Ivan Bosančić dodaje:

"Moram vam se ispričati. Vjerovali smo u Katarinu, a pokazalo se da smo pogriješili."

Marko Dikonić govori o "pojedinačnim istupima".

Ilija Cota kaže kako nikada nije doživio pritiske.

Mario Komšić poručuje da je sve oko aglomeracije transparentno.

Ivan Kubiček govori o "udarcima ispod pojasa".

Mladen Karlić zaključuje da je "vjerojatno stranu izabrala puno ranije".

Šest govornika.

Šest različitih ljudi.

Jedna jedina poruka.

Problem nije ono što je Katarina Vučić rekla.

Problem je što je to rekla.

I upravo tu počinje politički zanimljiv dio cijele priče.

Jer gotovo nitko od govornika nije se ozbiljno zadržao na sadržaju njezinih tvrdnji.

Nije objašnjeno zašto govori da je bila isključena iz odlučivanja.

Nije objašnjeno zašto tvrdi da zaposlenici nisu smjeli komunicirati s njom.

Nije objašnjeno što znači njezina tvrdnja o paralelnom upravljanju.

Nije objašnjeno zbog čega kaže da su ključne odluke donosili ljudi koji više nisu imali izvršne funkcije.

Umjesto odgovora na pitanja, dobili smo ocjene osobe koja ih postavlja.

To nije isto.

A sada dolazi dio koji je, po meni, najvažniji.

Jer svi oni koji su jučer govorili kako Katarini Vučić ne treba vjerovati nisu političari iza kojih nema otvorenih pitanja.

Slavonija.IN je posljednjih mjeseci objavila niz tekstova o radu gradske uprave i političkog vrha Vinkovaca.

Pisalo se o angažmanu vanjske odvjetnice bez javnog natječaja unatoč postojanju pravne službe.

Pisalo se o odbijanju Grada da otkrije koliko je javnog novca isplaćeno za odvjetničke usluge.

Pisalo se o dodjeli poticaja i pitanju jesu li sredstva završavala unutar uskog kruga povezanih osoba.

Pisalo se o programu poticane stanogradnje i pitanjima mogućeg sukoba interesa.

Pisalo se o smjeni ravnateljice koja je otvorila brojna pitanja.

Pisalo se i o projektu aglomeracije koji je privukao pozornost europskih istražitelja.

Pisali smo i pišemo upravo o jučerašnjim govornicima. Svima.

Ništa od toga samo po sebi ne dokazuje bilo čiju odgovornost.

Ali jednako tako pokazuje da ljudi koji danas traže da se Katarini Vučić ne vjeruje nisu političari koji iza sebe imaju biografije bez ozbiljnih javnih pitanja.

To je činjenica.

Na kraju ostaje pitanje koje nadilazi Katarinu Vučić.

Što smo zapravo gledali na sjednici Gradskog odbora HDZ-a Vinkovci?

Slobodno iznošenje različitih mišljenja ili demonstraciju političke discipline?

Jer kada šest ili sedam visokih stranačkih dužnosnika, jedan za drugim, gotovo istim riječima osporava bivšu kolegicu s kojom su do jučer dijelili političku odgovornost, teško je izbjeći dojam da je važnije bilo pokazati lojalnost nego otvoriti raspravu.

Lojalnost kome?

Stranci?

Predsjedniku Gradskog odbora?

Ili predsjedniku Županijskog odbora Ivanu Bosančiću, koji je osobno došao na sjednicu i također stao za govornicu?

Građani će o tome donositi vlastite zaključke.

Ali jedno je sigurno: demokracija nije najjača onda kada svi govore isto. Najjača je onda kada je dopušteno govoriti drukčije, a da zbog toga ne postanete politički problem.

Povijest nas uči da su politički sustavi u kojima se lojalnost mjeri glasnoćom pljeska uvijek bili uvjereni da su jaki. Tek kasnije pokazalo se koliko su zapravo bili krhki.