Postoji jedna hrvatska bajka koju nam već trideset godina prodaju pod stvarnost.

Kažu da je politika žrtva. Da je javna služba odricanje. Da su suci, ministri, zastupnici, državni tajnici i razni predsjednici institucija cijeli život posvetili državi.

Ako je tako, onda se nameće logično pitanje – kako izgleda nagrada kada je odricanje ovako unosno?

Prosječni Hrvat nakon četrdeset godina rada često jedva otplati stan od sedamdesetak četvornih metara i nada se da će djeci ostaviti nešto više od kredita i uspomena.

Istodobno, nije rijetkost da javno objavljene imovinske kartice visokih državnih dužnosnika otkrivaju više stanova, kuće, apartmane, zemljišta, ulaganja, štednju i vrijednosne papire. Sve uredno prijavljeno. Sve po zakonu.

I upravo zato pitanje nije samo jesu li obrasci ispunjeni.

Pitanje je kakav je to sustav koji desetljećima proizvodi političku i institucionalnu elitu čije se bogatstvo povećava, dok država koju vode svake godine izgubi još jedan grad veličine Našica, Đakova ili Vinkovaca.

Naravno, čim netko postavi takvo pitanje, odmah postaje zavidnik, rušitelj institucija ili neprijatelj države.

Jer u Hrvatskoj je lakše braniti imovinsku karticu nego objasniti zašto mladi odlaze.

Lakše je održati lekciju o domoljublju nego odgovoriti zašto si učitelj, medicinska sestra ili policajac ne mogu priuštiti stan u vlastitoj državi.

Lakše je održati konferenciju za novinare nego konferenciju sa savješću.

I zato nije problem jedna imovinska kartica.

Problem je obrazac.

Bez obzira nosi li netko plavu, crvenu, zelenu ili neku četvrtu stranačku iskaznicu.

Bez obzira sjedi li u Vladi, Saboru, pravosuđu ili u nekoj "neovisnoj" instituciji.

Godinama gledamo iste ljude kako jedni druge imenuju, biraju, potvrđuju, tumače zakone, ocjenjuju ustavnost i međusobno dijele lekcije o moralu.

I gotovo uvijek vrijedi isto pravilo.

Odgovornost je rezervirana za običnog čovjeka.

Privilegije za odabrane.

Građaninu će porezna uprava obračunati nekoliko eura duga.

Ali kada se otvore pitanja o milijunskim vrijednostima u imovinskim karticama političke elite, odjednom svi postanu vrlo osjetljivi. Ne na imovinu, nego na pitanja.

Kao da je najveći problem onaj koji pita.

A nije.

Najveći problem je što smo prestali pitati.

Najveća hrvatska inflacija odavno nije ona novčana.

To je inflacija privilegija.

Sve ih je više, a vrijede samo za iste ljude.

Najveća nestašica također nije plina, liječnika ili radnika.

Nestašica je odgovornosti.

Nitko nije odgovoran za milijarde bačene na promašene projekte.

Nitko nije odgovoran za iseljavanje.

Nitko nije odgovoran za urušeno povjerenje u institucije.

Ali zato uvijek postoji netko tko će objasniti da je problem u građanima jer previše propituju.

Ne, gospodo.

U demokraciji nije problem pitanje.

Problem je odgovor koji nikada ne stigne.

Možda je upravo zato vrijeme da prestanemo političare, suce i ostale državne dužnosnike promatrati kao nedodirljive autoritete.

Oni nisu vlasnici države.

Oni su njezini privremeni upravitelji.

A svaki upravitelj koji raspolaže javnim povjerenjem mora prihvatiti i javnu sumnju.

Jer povjerenje nije pravo stečeno izborom ili imenovanjem.

Povjerenje se svakoga dana zaslužuje.

I svakoga dana može biti izgubljeno.

Ne boli Hrvatsku tuđa imovina.

Boli je osjećaj da za jedne postoje zakoni, a za druge objašnjenja.

Dok god taj osjećaj postoji, nijedna politička boja neće promijeniti sliku Hrvatske.

Promijenit će se samo boja kravate na sljedećoj konferenciji za novinare.