U nekim hrvatskim slučajevima policija u ranu zoru ulazi u kuće zbog sumnji koje su i financijski i društveno daleko manje od onoga što se danas provjerava u Slavonskom Brodu. Pretražuju se stanovi, odnose telefoni i računala, kopiraju poruke i ispituju novčani tokovi.

U „aferi pijesak” dogodilo se nešto sasvim drugo.

Prvi tekstovi s konkretnim podacima objavljeni su još krajem prosinca 2025. i u siječnju 2026. Policija je u Gradsku upravu ušla tek 10. kolovoza. Prošlo je više od sedam mjeseci – dovoljno da se izgubi telefon, zamijeni računalo, izbriše poruka, zaboravi razgovor i usuglasi priča.

To nije dokaz da je netko nešto uništio. Ali jest razlog da se pita zašto mogući dokazi nisu osigurani mnogo ranije.

Nije pitanje zašto nema predstave, nego gdje su dokazi

Ne zagovaramo televizijski spektakl ni ponižavanje ljudi pred kamerama. Pretraga nečijeg doma ne određuje se prema iznosu o kojem mediji pišu, nego prema tome postoji li osnovana mogućnost da se ondje nalaze dokazi.

Ali upravo zato treba postaviti neugodno pitanje: ako se sumnja na pogodovanje, dogovaranje poslova, moguće dijeljenje nabava i povezanost gradskih dužnosnika s izvođačima, gdje bi se dokazi takvog dogovora mogli nalaziti?

Samo u registratorima koje će Grad predati policiji?

Ili i u službenim i privatnim telefonima, elektroničkoj pošti, aplikacijama za dopisivanje, prijenosnim računalima i komunikaciji osoba koje su odlučivale, odobravale i ugovarale poslove?

Prema informacijama kojima raspolažemo, Ankica Majetić trenutačno je na godišnjem odmoru. Gdje ga provodi potpuno je nevažno. Važno je je li država pravodobno osigurala uređaje i komunikaciju osobe čija se moguća uloga mora provjeriti.

Izvidi su tajni pa javnost ne može znati jesu li takve mjere poduzete ili pripremljene. Ali ono što javnost vidi jest policiju koja nakon sedam mjeseci ulazi u Gradsku upravu i traži dokumentaciju koju čuvaju upravo ljudi čiji se rad provjerava.

To je početak istrage koji izaziva više pitanja nego povjerenja.

Majetić državnom odvjetništvu nije nepoznata

Ankici Majetić ovo nije prvi susret s kaznenim postupkom.

Protiv nje je 2009. bila podignuta optužnica u slučaju Slavonija DI, zajedno s Jerkom Zovakom i njegovim sinom Domagojem Zovakom. Tužiteljstvo je tada tvrdilo da je sudjelovala u izradi i sklapanju spornog menadžerskog ugovora za koji nije postojala potrebna odluka skupštine društva. Majetić je 2013. oslobođena.

Oslobađajuća presuda mora se poštovati. Stari postupak nije dokaz današnje krivnje niti može sam po sebi biti razlog za pretragu njezina doma.

Ali on jest važan za procjenu iskustva institucije.

Državno odvjetništvo danas ne provjerava osobu o kojoj nikada ništa nije čulo. Provjerava pročelnicu koja je već bila optužena u velikom gospodarskom predmetu u kojem su upravo dokumenti, ugovori, ovlasti i odluke upravljačkih tijela bili u središtu spora.

Zato bi državni odvjetnici morali znati da papir u registratoru ne mora otkriti cijeli dogovor. Formalno uredan dokument može biti tek završetak procesa čiji se pravi sadržaj vidi u porukama, pozivima, uputama i odnosima među ljudima.

Što je Županijsko državno odvjetništvo učinilo da sačuva upravo takve dokaze?

Sedam mjeseci čekanja na prijavu

Posebno je problematično obrazloženje da se ozbiljnije postupanje dogodilo nakon kaznene prijave Slavice Lemaić.

Državno odvjetništvo ne mora čekati da mu političarka ili građanin donesu formalno sastavljenu prijavu. Kada iz javno objavljenih podataka proizlazi sumnja na kazneno djelo, tužiteljstvo može i mora provjeravati navode.

U ovom slučaju nisu objavljene samo glasine. Objavljivani su iznosi, nazivi poslova, izvođači, naručitelji, obiteljske veze i podaci iz sustava javne nabave. Pisalo se o više od 90 tisuća eura vezanih uz odbojkaške terene, ali i o mnogo širem poslovnom odnosu Grada i povezanih ustanova s tvrtkom Monika.

Možda za sve postoji zakonito i uvjerljivo objašnjenje. Jedan dio spornog iznosa Grad je, primjerice, objasnio dvostrukim prikazivanjem istog posla, dok je drugi posao navodno bio nevezan uz pijesak.

Upravo to treba utvrditi.

Ali zašto je za prvu javno vidljivu policijsku akciju trebalo čekati sedam mjeseci i formalnu prijavu?

Duspara je zatvorio redove

Reakcija Gradske uprave na dolazak policije govori možda i više od samog dolaska.

Grad je objavio kako je policija, „sukladno medijskim najavama”, odlučila provjeriti zakonitost rada Gradske uprave te da je riječ o „uobičajenom” postupku koji je već bezbroj puta provođen.

To nije neutralna rečenica.

Njome se težište premješta s mogućih nepravilnosti na medije koji su ih otkrili. Policijsko postupanje svodi se na rutinu, gotovo na administrativnu smetnju izazvanu novinarskim pisanjem.

Nije najavljena izvanredna unutarnja kontrola. Nije objavljeno da će se javnosti pokazati cjelokupna dokumentacija. Nije zatraženo privremeno udaljavanje osoba koje bi mogle utjecati na dokumente ili svjedoke. Nije se gradonačelnik ogradio od svoje pročelnice do okončanja provjera.

Mirko Duspara ponovno čvrsto stoji iza Ankice Majetić.

I to nije nova politička veza. Majetić je bila pročelnica u Dusparinoj upravi još dok je postupak Slavonija DI trajao. Nakon oslobađajuće presude ostala je jedna od njegovih najvažnijih suradnica. Gradonačelnik ju je politički sačuvao, zadržao i danas je javno ne dovodi u pitanje.

To je njegovo pravo. Ali tada mora prihvatiti i političku odgovornost ako se pokaže da je sustav kojim upravlja pogodovao povezanim osobama ili nekontrolirano trošio javni novac.

Zovak, gradski novac i neugodna šutnja

U cijeloj priči postoji još jedan krug koji se ne smije prešutjeti.

Jerko Zovak, pravomoćno osuđen zbog zlouporabe u slučaju Slavonija DI, godinama je vodio portal SBplus, današnji PlusPortal. Taj je portal istodobno bio u plaćenom poslovnom odnosu s Gradom Slavonskim Brodom.

Prema podacima koje je sam PlusPortal objavio, Grad mu je samo tijekom 2025. isplatio 29.596 eura. Dakle, nije riječ o usputnom oglašavanju od nekoliko stotina eura, nego o ozbiljnom iznosu iz gradskog proračuna.

Zovak je istodobno godinama oštro napadao Mirelu Šmital. Prozivao ju je kao simbol nefunkcionalnog pravosuđa i optuživao za izbjegavanje odgovornosti u nizu predmeta.

A što je Šmital činila?

Nije mu odgovorila snagom institucije, potpunim činjenicama i iscrpnim rezultatima istraga. Povlačila se iza šturih priopćenja, tajnosti izvida i zaključaka nakon kojih je u javnosti ostajalo više sumnji nego odgovora.

Najbolji primjer je afera s brodskom vodom.

Voda kao generalna proba

Godine 2018. Slavonski Brod bio je zahvaćen panikom zbog navodno zatrovane vode. Stigao je premijer, vojska je iz cisterni dijelila vodu, a građani su danima živjeli u strahu.

U javnosti su iznošene dramatične optužbe. Pokazivalo se prema Croduxu. Govorilo se o ekološkoj katastrofi, pa čak i mogućem terorističkom činu. Mirko Duspara dizao je političku temperaturu, dok je SBplus Jerka Zovaka širio alarmantne interpretacije.

Istraga Županijskog državnog odvjetništva, kojem je tada na čelu bila Mirela Šmital, završila je zaključkom da voda u vodovodnoj mreži nije bila onečišćena te da je do kontaminacije uzoraka vjerojatno došlo slučajno tijekom postupka uzorkovanja.

Slučajno kontaminirani uzorci. A bez odgovorne osobe.

Nije uvjerljivo objašnjeno tko je proizveo paniku, tko je neprovjerene tvrdnje pretvorio u javni alarm, zašto su dignute državne službe i je li netko svjesno manipulirao informacijama. Nije otvoreno pitanje odgovornosti političkih i medijskih aktera koji su širili strah.

Predmet je formalno zaključen. Brođani nisu dobili cjelovit odgovor.

Zato danas postoji opravdan strah da bi se i „afera pijesak” mogla završiti istim obrascem.

Hoće li ponovno pronaći samo slučajnost?

Mirela Šmital danas nije čelnica Županijskog državnog odvjetništva, ali vodi njegov kazneni odjel i njegovo je najprepoznatljivije javno lice. Ne znamo vodi li osobno ovaj predmet. Znamo, međutim, da je institucija čiji kazneni rad predstavlja naredila policijske izvide.

Sada ima priliku pokazati da je izvukla pouku iz afere s vodom.

To znači da istraga ne smije završiti pregledavanjem papira koje je Grad odlučio pokazati. Mora obuhvatiti cijeli poslovni odnos, moguće dijeljenje nabava, usporedbu ponuda i tržišnih cijena, stvarno isporučene količine, otpremnice, dobavljačke račune, novčane tokove, službene i privatne komunikacije te moguće sukobe interesa.

Mora se utvrditi i je li netko pokušao utjecati na svjedoke, dokumentaciju ili ljude koji su o nepravilnostima govorili.

Možda je sve bilo zakonito.

Možda su obiteljske veze nevažne, cijene opravdane, poslovi pravilno provedeni, a medijski izračuni pogrešni. Ako je tako, neka to utvrdi brza, temeljita i uvjerljiva istraga čiji zaključak može izdržati javnu provjeru.

Ali ako nakon sedam mjeseci mogućeg dokaznog vakuuma dobijemo objašnjenje da je jedan iznos bio dvostruko prikazan, da je nabava slučajno rascjepkana, da nitko nije znao za rodbinske veze, da poruke nisu pronađene, a namjera nije dokazana – dobit ćemo reprizu afere voda.

Opet mnogo dima, mnogo javnog novca i mnogo straha.

Opet nijednog odgovornog.

I opet Mirelu Šmital koja je pronašla slučajnost ondje gdje je trebala pronaći odgovor.

Zato pitanje više nije samo hoće li policija pronaći nešto sporno u gradskoj dokumentaciji.

Pitanje je: je li Mirela Šmital dorasla ovom slučaju – ili će ponovno pronaći dovoljno slučajnosti da na kraju nitko ne bude odgovoran?