Postoje datumi koji nisu samo zapisani u kalendaru. Oni ostaju urezani u povijest i dušu jednoga naroda. Jedan od njih je i 25. srpnja 1995. godine, kada je počela operacija „Ljeto ’95“.

Promatra li se samo karta, moglo bi se zaključiti da su hrvatske snage krenule osloboditi Bosansko Grahovo, Glamoč i okolni prostor u jugozapadnoj Bosni i Hercegovini. No stvarni cilj bio je mnogo veći: spasiti Bihać, odsjeći Knin od njegove strateške pozadine i stvoriti uvjete za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske.

Operacija nije bila izdvojena akcija, nego završna karika u nizu hrvatskih napadnih djelovanja započetih operacijom „Zima ’94“, a nastavljenih operacijama „Skok 1“ i „Skok 2“. Tim je pothvatima Hrvatska vojska postupno ovladavala dominantnim položajima na Dinari i Livanjskom polju.

Tko je držao visove, držao je i doline. A tko je ovladao prilazima Bosanskom Grahovu, mogao je ugroziti životnu prometnicu Knina.

Bihaću je prijetila sudbina Srebrenice

Operacija je počela u dramatičnom trenutku. Nakon pada Srebrenice i Žepe, srpske snage pojačale su napade na bihaćku enklavu, u kojoj se u višegodišnjem okruženju nalazilo gotovo 200.000 ljudi.

Bihać nije bio važan samo zbog humanitarne katastrofe koja je prijetila njegovim padom. Njegovo bi zauzimanje omogućilo povezivanje snaga Vojske Republike Srpske i vojske pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Time bi se oslobodile njihove znatne snage i stvorila mnogo čvršća, gotovo jedinstvena vojna cjelina od Banje Luke do okupiranih dijelova Hrvatske.

Pad Bihaća zato bi ozbiljno otežao, možda i odgodio, svaku hrvatsku operaciju oslobađanja Knina.

Tri dana prije početka operacije hrvatsko i bosanskohercegovačko vodstvo potpisalo je Splitsku deklaraciju, kojom je dogovoreno zajedničko djelovanje protiv srpskih snaga. Hrvatska više nije smjela čekati.

Dvije osi napada, jedan strateški cilj

Operacijom je zapovijedao zapovjednik Zbornog područja Split general-bojnik Ante Gotovina, dok je načelnik Stožera bio stožerni brigadir Rahim Ademi. U operaciji je bilo angažirano približno 23.900 pripadnika hrvatskih snaga – oko 12.400 pripadnika Hrvatske vojske i 11.500 pripadnika HVO-a.

Napad je izveden na dvama glavnim smjerovima: Crni Lug – Bosansko Grahovo te planina Šator – Glamoč.

Prema Bosanskom Grahovu nositelj napada bila je 7. gardijska brigada „Pume“, uz dijelove drugih postrojbi. Nakon probijanja prve crte obrane i zauzimanja uporišta Nos, u napad je uvedena i 4. gardijska brigada „Pauci“. Uvođenje svježe, pokretne i borbeno iskusne gardijske brigade ubrzalo je prodor i onemogućilo protivniku stabiliziranje obrane.

Na glamočkom smjeru zajednički su djelovale postrojbe HV-a i HVO-a. Umjesto iscrpljujućih frontalnih napada na svako utvrđeno uporište, hrvatske su snage koristile obuhvatne manevre, zaobilazile dijelove obrane i napredovale prema komunikacijama u protivničkoj pozadini.

Upravo se tu vidjela zrelost Hrvatske vojske iz 1995. godine. To više nije bila vojska koja samo drži crtu i odgovara na napade. Bila je to organizirana, pokretna i sposobna sila koja je znala povezati pješaštvo, oklopništvo, topništvo, inženjeriju, logistiku i zračnu potporu.

Knin je ostao bez dubine i sigurne odstupnice

Bosansko Grahovo oslobođeno je 28. srpnja. Hrvatske snage potom su ovladale strateški važnim prijevojem Derala, iznad Strmice, i presjekle cestu Knin – Drvar – Banja Luka.

To je bio odlučujući trenutak operacije.

Knin je do tada svoju obranu prvenstveno pripremao prema smjerovima iz Zadra, Šibenika i Sinja. Hrvatski dolazak iz zaleđa, preko Dinare i Bosanskog Grahova, potpuno je promijenio geometriju bojišta. Glavno središte srpske pobune u Hrvatskoj izgubilo je sigurnu pozadinu, ključnu opskrbnu komunikaciju i potrebnu operativnu dubinu.

Neprijateljske snage u sjevernoj Dalmaciji našle su se u poluokruženju. Nova obrambena crta morala se uspostavljati na Crvenoj zemlji i kod Strmice, svega desetak kilometara od Knina.

Oluja, koja će početi samo nekoliko dana poslije, više nije morala lomiti protivnika isključivo udarom sprijeda. Zahvaljujući položajima osvojenima u operaciji „Ljeto ’95“, hrvatske snage već su stajale pred sjevernim vratima Knina.

Pobjeda postignuta manevrom, brzinom i zajedništvom

Operacijom su oslobođeni Bosansko Grahovo, Glamoč i približno 1.600 četvornih kilometara prostora. Prodor prema Grahovu prisilio je protivničko zapovjedništvo na dovođenje pojačanja s bihaćkog bojišta, čime je oslabljen napad na enklavu.

Vojno gledano, najveća vrijednost operacije nije bila samo u oslobođenom prostoru. Bila je u učinku koji je taj prostor imao na cijelo ratište.

Protivnik je izgubio slobodu manevra, dio komunikacija i sigurnost pozadine. Hrvatska strana dobila je povoljne polazne položaje, inicijativu i mogućnost da sama odredi mjesto, vrijeme i smjer sljedećeg udara.

Posebno je važno zajedničko i usklađeno djelovanje Hrvatske vojske i HVO-a. Njihovo zajedništvo nije bilo tek simbolično. Ono se vidjelo u zapovijedanju, rasporedu snaga, vatrenoj potpori, logistici i istodobnom napredovanju na razdvojenim, ali međusobno povezanim smjerovima.

Iza vojnih strelica bili su ljudi

Na vojnim kartama operacije se prikazuju strelicama, crtama i oznakama postrojbi. Međutim, nijedna karta ne može pokazati koliku je cijenu nosio svaki osvojeni položaj.

U napadnom dijelu operacije i borbama do početka Oluje poginulo je 18 hrvatskih branitelja, 26 ih je teško, a oko 130 lakše ranjeno.

Iza svake strelice bili su ljudi koji su preko kamenjara, planina i šuma nosili opremu, streljivo i svoje ranjene suborce. Mnogi od njih nisu razmišljali hoće li se vratiti kući, ponovno zagrliti djecu ili pogledati majku u oči. Pred sobom su imali zadaću i vjeru da se približava dan konačnog oslobođenja Domovine.

Zbog toga „Ljeto ’95“ ne treba pamtiti samo kao uvod u Oluju. Bila je to zasebna, složena i iznimno važna operacija koja je pokazala koliko je Hrvatska vojska sazrela od 1991. godine.

Njezina najveća pobjeda nije bila samo ulazak u Grahovo i Glamoč. Najveća pobjeda bila je spoznaja da se dotad naizgled neprobojna neprijateljska obrana može nadmudriti, zaobići i slomiti.

Ljeto ’95 bilo je korak do Oluje. Oluja je bila korak do slobodne Hrvatske.

Naša je dužnost pamtiti – ne zbog mržnje prema bilo kome, nego zbog poštovanja prema ljudima koji su budućim naraštajima ostavili najveći mogući dar: slobodnu Domovinu.

Slava svim hrvatskim braniteljima i vječna hvala onima koji su za Hrvatsku položili život.