Predsjednik Domovinskog pokreta i bivši vukovarski gradonačelnik Ivan Penava ponovno izlazi na političku scenu s terapijom za „nacionalno zdravlje“. No umjesto da liječi stvarne simptome – siromaštvo, iseljavanje, besperspektivnost – Penava nam nudi recept iz 1945.: iskopavanje istine o Blajburgu.

Jer, naravno, Hrvatska se neće spasiti boljim obrazovanjem, pametnijom monetarnom i ekonomskom politikom, novim radnim mjestima ili uređenom pravnom državom – nego ekshumacijama i ideološkim rebalansom prošlosti.

Ako pitate Penavu, zašto mladi bježe, a Vukovar zjapi? 
Kriva je 1945. Kriv je Josip Broz Tito, a ne političke elite koje Hrvatsku vode od osamostaljenja, ni inflacija, ni montirani natječaji, ni pogodovanja kumovima, rodbini i stranačkim vojnicima, ni netransparentna javna nabava.

Ne, kriv je duh partizanskog metka – onaj kojeg u vlažnim snovima domovinskih moralnih čistunaca redovito zamišljaju  kao četnika prerušenog u partizana.  Jer kakav bi to bio zločin, ako ne dolazi s „prave strane povijesne istine”?
A kada partizanski zločina nije Hrvat – euforija je zagarantirana.

Penava već godinama oblikuje povijest kao politički plastelin – uvijek spreman od nje napraviti batinu. Njegov uspon počinje ćiriličnim pločama, nastavlja se kroz „neprocesuirane zločince“, „maloljetne provokatore“ koji se ne dižu na himnu, pa obračune s HDZ-ovom korupcijom, koju je netom prije strasno branio pa s „izdajničkim“ premijerom, koji u svojim lopovsko- izdajničkim kandžama  drži hrvatsku kao taoca.

A kad se svi ti narativi istroše, ostaje zadnja crta obrane – misterij Blajburga: svetinja s rokom trajanja, ali beskonačnim potencijalom za jednodnevne političke poene.

Danas ova  nova domoljubna  “ofenziva” dolazi s margine političkog ukusa – predvode je ljudi koji bi u iole zdravom društvu više pristajali   likovima s tjeralica.  Sitni obiteljski nasilnici, pijanci, besposličari, salonski nacionalisti i vječni marginalci – danas su savjetnici za “ozdravljenje nacije”.

Dok Penava propovijeda o povijesnim zločinima, stvarni zločin nad gradom odvija se u sadašnjosti. Vukovar ima najskuplje trgove po kvadratu, montažne suvenirnice koje su plaćene kao luksuzne ville u Zagrebu, kafiće od 10.000 eura po kvadratu koji posluju potencijalom osrednjeg štanda na gradskoj plaži – i to naravno samo ljeti.

Fontane koje ničemu ne služe osim političkom marketingu, i naravno – marina, biser lokalne megalomanije, koja sada – pazi apsurda – mora biti izmještena jer se gradila usred trase novog projekta Hrvatskih voda. 

Bravo, Vukovar! Uspjeli smo izgraditi luku bez pristaništa.

A dok grad umire u tišini, građani promatraju. 
Sve im je jasno, sve znaju – ali ništa ne poduzimaju.
Jer, kako se kaže, “nek’ ide, samo da mene ne dira.”
Taj konformizam šutnje, ta socijalna tromost – to je ono što Penavi i sličnima likovima najviše koristi. 
Oni ne trebaju  podršku – dovoljna im je građanska pasivnost.

“Misterij Blajburga” ne rješava ništa.  On je samo ogledalo skučenosti domaće političke imaginacije – nesposobne proizvesti išta što se tiče budućnosti. U zemlji gdje se na političkoj govornici češće spominje Tito nego zakoni doneseni nakon 2000., jasno je da se ne gradi sutra – nego se stalno kopa po jučer.

Penava i dalje nudi seanse kod političkog egzorcista, samo što narod više nije bolestan – nego pregažen.
I ne treba mu povijesna istina – treba mu smisao sadašnjosti. Zaključak: Kad ne vidiš “buducnost ”, stalno vičeš o prošlosti!”

Kad vodiš politiku iz rovova povijesti, sadašnjost ti propada, a budućnost nikad ne stigne. I nije Blajburg ono što koči razvoj – koči ga politika koja ne zna reći “naprijed!”, društvo koje nema snage reći “dosta!”, i narod koji sve vidi – ali šuti.

I zato, nije problem što Penava gradi marine koje se moraju izmjestiti – problem je što nitko ne pita zašto. Jer dok građani šute, oni podižu spomenike vlastitom populizmu – na račun tih istih građana.

Ali ne treba se brinuti. Kad sve propadne, reći će nam da je kriva 1945.