U demokratskom društvu upravljanje javnim dobrom mora biti javno, zakonito i jednako za sve. Nažalost, u Vukovaru primjer Vukovarske ade razotkriva upravo suprotno – korumpiranu logiku političkog plemstva, gdje se funkcije koriste kao osobni bankomati, a javni resursi tretiraju kao obiteljska prćija.

Priča počinje jednom naizgled običnom suglasnošću – dokumentom koji Grad Vukovar, za vrijeme bivšeg gradonačelnika Penave, izdaje 4. lipnja 2024. obrtu „Hag“ za postavljanje šatora i obavljanje ugostiteljske djelatnosti na Vukovarskoj adi.

Suglasnost je pravno šuplja – Grad tvrdi da ne daje pravo najma, ali svejedno omogućuje komercijalno korištenje javnog vodnog dobra. Korisnika se istovremeno upućuje na Hrvatske vode, kao da se sam Grad pokušava oprati od odgovornosti, a istodobno politički naplatiti odabranu uslugu.

No prava dimenzija ove priče ne otkriva se kroz dokument, nego kroz ogorčenu Facebook objavu bivšeg gradonačelnika Ivana Penave, koji – zaslijepljen vlastitim padom – potpuno nesvjesno priznaje ono što Vukovarci već godinama znaju: da je on osobno, iz pozicije moći, uskraćivao suglasnosti onima koji nisu pripadali njegovu partijskom, rodbinskom i ideološkom krugu.

Kad bivši gradonačelnik javno priznaje da ne bi dao suglasnost nekome samo zato što nije „njegov“, to više nije politika – to je zloupotreba vlasti u svom čistom obliku.

U demokratskim društvima postoji jasna granica između javnog i privatnog, između funkcije i osobnog mišljenja, između prava i samovolje. U Vukovaru je ta granica očito godinama bila izbrisana – što ovih dana bivši gradonačelnik Ivan Penava otvoreno i nesvjesno priznaje.

Naime, reagirajući na najnovije informacije o tome tko će ovog ljeta pružati ugostiteljske usluge na Vukovarskoj adi, Penava je na društvenim mrežama objavio poruku koja bi u svakoj pravnoj državi bila razlog za ozbiljnu institucionalnu analizu, a možda i kaznenu prijavu.

U toj objavi Penava s ponosom ističe kako za njegova mandata nitko osim „hrvatskih branitelja i ribolovaca“ nije smio raditi na Adi te kako on osobno „nikada ne bi dao“ suglasnost osobi koja je, kako tvrdi, u rodbinskoj vezi s političkim protivnikom. Ne zato što ta osoba ne zadovoljava uvjete. Ne zato što nije zakonito. Nego isključivo zato što, po njegovim riječima, ne pripada „njegovima“.

Takva izjava nije samo politički problem – ona je otvoreno priznanje sustavne diskriminacije u donošenju odluka koje se tiču javnog dobra. Kad bivši gradonačelnik priznaje da bi nekome onemogućio pravo na rad zbog političke ili rodbinske povezanosti, to nije vođenje grada – to je zloupotreba ovlasti radi političkog obračuna.

Vukovarska ada, dakle, nije priča o šatoru, ni o kafiću, ni o plaži uz Dunav. To je priča o tome kako je javni prostor godinama bio podređen osobnim kriterijima jednoga čovjeka. Kako su odluke donosili oni koji su se postavili iznad zakona i kako su se pravila mijenjala ovisno o tome tko pita – a ne što zakon kaže.

U pokušaju da politički diskreditira druge, Penava je nehotice razotkrio samoga sebe. Pokazao je da pod demokracijom podrazumijeva isključivo ono što on odobrava. Pokazao je da vjeruje kako funkcija daje pravo da se odlučuje po volji, a ne po zakonu. I što je najopasnije – pokazao je da ne razumije razliku između Grada i svoje privatne imovine.

To je način vladanja kakav pamtimo iz mračnijih vremena – kada su lokalni partijski moćnici odlučivali tko smije, a tko ne smije nešto raditi, ne po pravilima, nego po podobnosti. Ili, kako bi narod rekao, kao što su nekad činili bosanski silnici iz turskih vremena: „Moj je vakuf, moj zakon.“

Građani Vukovara ne smiju to ignorirati. Jer dokle god se takav mentalitet bude tolerirao, dokle god budemo šutjeli nad riječima poput „ja nisam dao i nikad ne bih dao“, dotle će politika ostati prostor za ucjene, osvetu i privatne interese – a ne za javnu službu.

U konačnici, ovo nije priča o bivšem gradonačelniku. Ovo je priča o nama – hoćemo li kao građani dopustiti da naša javna dobra i zakoni ovise o tome jesmo li „njihovi“ ili „njihovi protivnici“, ili ćemo se konačno uspraviti i reći: u ovoj državi svi moramo biti jednaki pred zakonom.

Dok to ne učinimo, svaka ada bit će njihova – a država nikada neće biti stvarno naša.